Sensei znači Učitelj.Doslovni prevod bio bi: “Onaj ko je rođen ranije,neko stariji od nas”.
U Japanu se kao Sensei oslovljava učitelj u obrazovnoj ustanovi,profesor,lekar,učitelj muzike ili plesa,ali se ista reč koristi i u svakoj prilici gde se prenosi znanje bez obzira na godine starosti,počev od vaspitačice u obdaništu do profesora univerziteta u penziji.U borilačkim veštinama Sensei je neko iskusniji od nas,sposoban da nas vodi putem te veštine.
Sensei dakle nije nikakav svetac,božansko biće,propovednik ili duhovni savetnik,niti osoba koja ima odgovor na sve naše životne probleme ili se meša u naš privatni život.Ne treba mistifikovati ličnost i ulogu Senseia.Ispravno je izražavati poštovanje prema nekom ko vam nesebično prenosi iskustvo i znanje vodeći vas putem borilačke veštine kojom vi želite da idete.
Ako bi smo pokušali da sve to prenesemo na naše uslove onda bi Sensei kod nas bio Trener.Treba međutim reći da je to veoma pojednostavljeno poređenje koje samo laicima može da ima isto značenje.Mi nemamo kulturu i tradiciju borenja organizovanu na način kao što je to u Japanu,trener samo delimično može da oslika ulogu koju Sensei zaista ima.U našim uslovima Trener ne mora čak ni da se bavi borilačkom veštinom toliko intezivno kao i učenik.U tradicionalnom konceptu veština to nije moguće,tamo je Sensei onaj ko je tako nešto izabrao kao svoj put u životu i on se veštinom ozbiljno bavi bez obzira na godine,stalno nastojeći da prevaziđe postignuti nivo.
U Dođo-u učenik koji je stariji po iskustvu i stažu vežbanja je Sempai,a onaj ko je došao posle je Kohai.Oni koji pripadaju istoj generaciji vežbanja su Dohai.U Japanu je ovakva hijerarhija sasvim prirodna i razumljiva i tu nema ništa čudnog,ali van Japana,vrlo često se površno i pogrešno tumači.
Pre svega,Sempai nije nikakva privilegija već obaveza.U uslovima treninga Sempai ima obavezu i odgovornost za održavanje treninga i atmosfere u klubu,a posebno u odsustvu Sensei-a.On treba da brine o vaspitanju Kohai-a,onih koji su “ispod” njega.Sempai pomaže Kohaiu da se uklopi u atmosferu treninga,pomaže mu u tehničkom unapređenju,baš kao što se stariji brat brine o mlađem,a za uzvrat ima njegovo poštovanje.
Nije ništa čudno da Kohai postane bolji i da može da “izbije” Sempaia u Kumiteu ili randoriju,ali to ne znači da će se odnos poštovanja među njima promeniti.
Za kraj recimo nešto i o poklonu:
Poklon je deo rituala u svim veštinama.Poklon proističe iz kulture i mentaliteta japanaca i deo je njihovog svakodnevnog života.Kod nas je sasvim normalno da se rukujemo.
Poklon je izraz poštovanja a ne potčinjenosti.
Na početku treninga poklon je izraz poštovanja prema tradiciji i doprinosu svih onih koji su bili pre nas bili u Dođo-u.
Poklonom se izražava poštovanje i zahvalnost Senseiu koji nesebično i iskreno predaje svoje znanje i ukazuje na put koji sledimo.
Sparing partneru u Dođo-u poklonom izražavate poštovanje i spremnost da beskompromisno proverite svoje znanje uz maksimalnu kontrolu i korektno ponašanje.
Poklonom se pozdravlja i protivnik na takmičenju,jer je to deo kodeksa ponašanja.Time pokazujete da nećete omalovažavanjem i vređanjem povrediti dostojanstvo protivnika;sačuvaće te prisebnost duha bez obzira na ishod meča,jer je to odraz morala,etike i dostojanstva jednog karateke.
Oss.
Poslednji komentari